Analogija između efekta vremena i trenja na materiju

Svi znamo kakvu posljedicu ima trenje na fizičke objekte. Stepenci u zgradi fakulteta su poluelipsoidealno udubljeni od mnogih studentskih nogu koje su preko njih prošle, nasloni za ruke stolice su izglačani i bez boje od brojnih ruku koje su bile na njima, plastični pokrov mobilnog uređaja je iskrzan od dugotrajnog korištenja. Dakle, svi ti objekti gube svoju zapreminu, izloženi su kvantitativnom propadanju.

Ali svojevrsnom propadanju su izloženi i objekti koji nisu prvenstveno izloženi trenju. Ljudska koža i unutrašnji organi stare. Ako uzmemo knjigu ili novine koje su u ostavi stajale dvije-tri godine, zapazićemo da su od trenutka kada smo ih ostavili kao nove, njihove stranice su poprimile žućkastu boju. Bijelo obojen zid sobe će nakon par godina poprimiti tamnu nijansu. Ovakvo propadanje nije kvantitativno već kvalitativno i konkretno je posljedica, u većini slučaja (ako ne griješim), procesa oksidacije, a manjim dijelom ostalih hemijskih reakcija. Takvo propadanje je očigledno funkcija vremena.

Da li se može razmišljati da slično kao što objekat tare o objekat i vrijeme na neki svoj način tare objekte? Ovo naročito ima težinu ako se uzme da vrijeme nije potpuno apstraktna kategorija već dio fizikalno realnog entitet prostor-vrijeme.

Ne znam da li postoje istraživanja koliko se materijala gubi kada dva predmeta taru jedan o drugi. Ali uzmimo za primjer dobro poznatu i jednu od osnovnih formula FtN gdje je sila trenja Ft, N sila kojom tijelo okomito djeluje na podlogu i μ kvantitativni koeficijent koji zavisi od tipova materijala u dodiru. Ako ovo primjenimo na drugi tip propadanja kojeg sam opisao gore, kakva je priroda te takve “sile trenja”, “koeficijenta” μ i “sile” N? Znamo da ne postoji apsolutno mirovanje, pa svi objekti se i kreću kroz prostor-vrijeme i u fizičkom i vremenskom smislu. Na koji način ih prostor-vrijeme tare?

Food for thought!


Postavljeno preko preglednika Vivaldi 1.0.270.16 [upozorenje: beta].